U srijedu, prvog dana mjeseca prosinca, u Zagrebačkoj Tvornici, publika je napokon dočekala koncert benda zvučnog imena, koji se nije okupio nakon 20 godina i čije vrijeme tek dolazi. Popularni britanski indie – rock sastav White Lies, na opće oduševljenje hrvatskih fanova napokon je posjetio i Zagreb u sklopu promotivne turneje novog, drugog, albuma “Ritual”. Makar se koncert mladih, perspektivnih rockera već neko vrijeme spominjao kao jedan od poželjnih na ovim prostorima, zanimljivo je kako je medijska popraćenost i reklama uoči koncerta bila poprilično skromna. Unatoč tome, baza njihovih najvjernijih fanova nije zakazala i još puno prije 22,30 h za kad je bio najavljen početak njihovog nastupa, ispred ulaza u Tvornicu stvorio se veliki red. Atmosfera unutar kluba pred 
sam početak svirke, svela se na piće i posljednje komentare o očekivanjima uz ugodan osjećaj uzbuđenja pomiješan s tremom. Susret s trenutno jednim od najperspektivnijih mladih rock bendova na svijetu nije mala stvar.
Tvornica još nije bila do kraja puna, kad su se svjetla ugasila i oko 21,30 h na scenu se popela predgrupa, domaći rockeri, zagrebačka Gretta. U svom prepoznatljivom stilu, sa nezaobilaznim crnim balonima na stageu, svirali su oko pola sata i izveli desetak svojih uspješnica sa oba albuma. Poznavateljima ove grupe repertoar je bio poprilično standardan, ali u izvedbi se ipak osjetilo da su svjesni kako su stali pred publiku koja je možda sklonija engleskom govornom području i takvoj glazbi, pa su i reakcije, u skladu s tim, bile pomalo suzdržane. 
Da je tome tako, odavala je njihova ne baš uvjerljiva sigurnost na pozornici, kakvu inače imaju. Gitarist Hrvoje čak je par puta ponovio kako će oni brzo završiti i da White Lies uskoro dolaze. No ipak, frontman Tomislav uspio je zadržati razinu svoje prepoznatljive energije u performansu i barem pri kraju pridobiti publiku izvođenjem uvijek prolazne “Daj, daj” i naslovnice drugog albuma, “Vidim što vidim”. Publika ih je na kraju zasluženo nagradila pljeskom, a Hrvoje je najavio kako sljedeći nastupaju White Lies, no tek nakon pola sata pauze.
Vijest nije dočekana s oduševljenjem, no to je dalo još vremena za dodatnu analizu i polemike o očekivanjima 
u vezi nastupa potencijalnih nasjednika Joy Divisiona. Vjerovatno se većina fanova pitala što će sve White Lies odsvirati i koliko dugo će svirka trajati, s obzirom na računicu da na repertoaru imaju objavljen tek jedan album s 10 kompozicija i par novih pjesama koje izvode s drugog, još neobjavljenog albuma. Kad su tehničari napokon složili na binu svu potrebnu tehniku koja se sastojala uglavnom od čitave sile pojačala i zvučnika, britanska trojka u pratnji dodatne potpore na klavijaturama i gitari napokon se pojavila. Odmah su krenuli s “A place to hide” zajedno sa euforičnom publikom većinski sastavljenom od mlađahnih djevojaka. Publika je pjesmom dostojno sljedila od prve riječi, a vrhunac iščekivanja i napokon pojavljivanje kulminirali su u trenutku stvorenom stadionskom atmosferom. Rezultat je bio vidljivo pozitivan šok mladih Britanaca i takoreći savršeno nedorečena izvedba koju je dobila publika.
Londonski rockeri su očito računali na daleko slabiju reakciju strane im publike, dok je publika za savršeni nastup svojih idola bila zakinuta upravo komunikacijom zbog koje je i došla na koncert. Uzrok se svakako može tražiti i u zatečenosti, bez obzira na slavu i stadionske nastupe još ipak mladih i neiskusnih glazbenika. Frontman Harry, ozbiljni dječak ozbiljnog glasa, jedva je suzdržavao svoje iznenađujuće izraze izvrsnim poznavanjem repertoara. Visokofrekventnim, čistim vokalom, zadivljujuće poput kristalića uvjerljivo je sipao riječi pjesama obojanih emocijama.
Pjevao je niz s novog albuma, a publika je i dalje pratila u glas i jednako oduševljeno podržavala pljeskom. Posebno im se dopala instrumentalizirana “Streetlights” koju su nagradili dodatno. Hit s prvog albuma “Unfinished buissnes” masa je pjevala od početka, kao i “To loose my life” na kojoj su gitaristi pokazali svoje glazbeno umijeće, svirajući uz gitaru i pojedine dionice na klavijaturama. Inače, klavijature su puno više koristili na novijim pjesmama, tako da se novi zvuk još više naslanja na 80.-e. Nakon sat vremena sviranja, usljedio je bis i nastavak već sljedeće minute u atmosferskom vrhunacu večeri. “Farwell to fairground”, može se reći, u uzvedbi publike, a na Harryevu zbunjenom licu još zbunjeniji smiješak.
Nakon još jedne novije, Britanac se napokon obratio publici na engleskom jeziku riječima “Zagrebe hvala vam na ovako lijepoj dobrodošlici za večeras, imamo vremena za još jednu pjesmu, vidimo se uskoro ponovo” …i odsvirali sigurno najveći hit “Death”. O reakcijama uopće ne treba govoriti, osim da su nakon te pjesme bili još sigurniji da se žele vratiti, pa su ponovili pozdrav uz potvrdu “see you soon”.
Veća očekivanja publike i manja benda, pokazala su da White Lies svakako nije bend koji prodaje laži, ali i da još moraju dosta raditi na sebi. Ukoliko se ne utope u moru sličnih bendova koji danas dolaze s britanske scene, a na izvrsnom putu su da to izbjegnu, njihova slušna i brzo zarazna glazba bi jednog dana vrlo lako mogla postati mainstream brand. Činjenica je da su ipak još uvijek mladi i moraju se razvijati, bar po pitanju publike i zrelijeg nastupa uživo.
Impresivnu sliku uspjeha koji nude tek treba naslikati i uramiti u zidno ulje na platnu.
Izvještaj: Marita Kukić / Foto: Neven Udovičić
U utorak, 29. svibnja Stjepanu Hauseru i Luki Šuliću, poznatima i kao 2 CELLOS dodijeljena je
