ROCKmuzika

U petak 4.6. u zagrebačkom klubu Željezničar održan je koncert engleskih punk velikana Cockney Rejects.

Koncert je započeo oko 21 sat, a prvi band koji je započeo sa svirkom bio je Prije Sveg Disciplina, karlovački punk band koji je osnovan prije 30 godina. Dečki su svirali jako dobro i žestoko, ali nažalost za jako mali broj ljudi, možda je dvadesetak ljudi gledalo njihov nastup. I cijela bi svirka bila savršena da se pjevaču nisu gasili i kvarili mikrofoni. Dva ili tri puta su morali prekidat svirku radi mikrofona. Na kraju koncerta je pjevač dijelio papire sa pjesmama publici i mahao. Svoju svirku su završili oko pola deset.

Oko deset sati svoju je svirku počela karlovačka punk grupa Cal Hunter. Ban je nastavio žestokom svirkom, osjećala se mala promjena u stilu, činili su mi se pomalo tvrđi od prvog banda. I ovaj je band imao malo tehničkih problema, vjerojatno su pojačala bila preglasno pojačana, pa se čuo iz pojačala iritantan zvuk. Što se svirke tiče, meni su se jako svidjeli, svirali su žestoko i melodično. I na ovom je bandu bilo malo ljudi u publici, ali su se ti malobrojni gledatelji razbudili, malo pjevali sa bandom, a čak je i započelo i prvo naguravanje.

Band je završio sa svojom svirkom oko pola jedanaest i svi su bili u iščekivanju za glavne zvijezde te večeri, Cockney Rejectse koji su sa svojom svirkom započeli oko jedanaest sati.

Kad su se popeli i zasvirali na početku su mi pjesme zazvučale kao neke irske drinking songs iako znam da su to potpuno različite kulture i stilovi. Koncert su započeli sa malo lakšim pjesmama, a što je bilo posebno bilo je to što su zračili pozitivom koju je publika osjetila i odmah postala aktivna. Sad se i klub malo napunio, iako sam očekivao mnogo više posjetitelja, bilo ih je dvjestotinjak, niti pola Željezničara. Iako su već u starijim godinama, dečki su na sceni veoma energični, pjevač stalno skače po stageu, i simulira boksača koji udara neku osobu. Simpatično je bilo i to što je nosio majcu od našeg banda Motus.

Kao što sam rekao, publika je od početka postala aktivna, svi su plesali, pogali, nekoliko je pivi odletjelo na stage, a redari su se dosta namučili kako bi zadržali ogradu na mjestu. Band je stalno stimulirao publiku da plješću i viču Oi! što i nije čudno s obzirom s obzirom da se po njihovoj pjesmi cijeli stil glazbe nazvao oi punk. Band je osim svojih pjesama odsvirao i himnu nogometnog kluba West Hama, čiji su oni gorljivi navijači.

Jedan od redara ispred stagea pjevao je njihove pjesme i vidjelo se da je njihov fan, a u jednom trenutku pjevač je stao na na stol koji je bio ispred bine, i dao redaru da pjeva na mikrofon. Kasnije je pružio mikrofon i u publiku, pa su oni u prvom redu mogli vikati.

Pjevač je usred koncerta rekao kako ide pišati i stvarno otišao, dok su ostali dečki počeli svirati novu pjesmu. Ovo sam doživio prvi put, i bilo je baš simpatično. U jednom trenutku je i bubnjar iz grupe Carl Hunter završio na stageu gdje je sa gitaristom pjevao.

Band je svoju veselu svirku završio u pola noći i to mi je zapravo najveća zamjerka od svega jer su svirali samo sat vremena što je jako malo, a pogotovo za tako velik band.

Sve u svemu, zadovoljan sam išao kući poslije koncerta, svi su mi se bandovi sviđali, a ponekad se pitam jesam li ja jedan od rijetkih, jer je jako malo ljudi bilo na koncert, što se to događa sa punk scenom?

Novinar: Bojan Kupirović/Fotograf: Sanda Kovačić

This entry was posted on Wednesday, June 16th, 2010 at 20:51 and is filed under Koncerti, Recenzije. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. Both comments and pings are currently closed.