Povratnički koncert Atomskog skloništa pokazao se punim pogotkom. Ne možemo pričati o povratku u Zagreb u velikom stilu, no prije svega radi poluprazne dvorane. Što se tiče atomskog trojca, on je svoje odradio vrlo dobro. Kako je netko primijetio, iako nisu bili u Zagrebu nije da ih nije bilo po raznim motorijadama i inom. Nema veze, tko je bio dobro se zabavio, publika je bila uglavnom aktivna i spremna za zabavu, a Sklonište ju svakako zna potaći. Prepoznatljivi i dobro raspoloženi Langer (vokal i bas gitara) ima odličnu komunikaciju s publikom, svi frontmeni pomalo dirigiraju publikom ali on to, s obzirom da je istovremeno i nenametljiv, čini baš onako profi – moćno.
Bit će da radi poznatih sijedina te radi nerazmjera tih sjedina s životnošću ima onu vrstu autoriteta koji pripisujemo kung fu učiteljima. Što je u redu, jer je čovjek legendaran, pa je lijepo vidjeti da je i dalje takav. Recimo ono gdje nema neku sličnost s kung fu dedicama je humor – name oni ga ili uopće nemaju, ili imaju neke gegove i popikavanja i slične šašavarije. Dočim, pošalice gospodina Langera su kratke i brzopotezne i baš su fora. Iako, to nije striktno iskustvo s bine koliko prije početka koncerta, tokom potpisivanja autograma i slikanja s fanovima. Pa dobro, ne bi ni imalo smisla da sad okolo hopsa i krevelji se, nekak mi taj humor i ide uz ostatak persone.
Za Durakovića (bubanj) nemam ništa specijalno za reći, što je možda i najbolji kompliment rock bubnjaru. Kao i lokomotiva, pouzdan i predvidljiv, dovodi nas točno onamo kamo i treba. Naravno, najveći broj lokomotiva nemaju all-terrain način vožnje što on ima, no to je zato što su lokomotive uglavnom od metala pa godinama ne stječu iskustvo, a Nikica posjeduje mozak pa to čini. S druge strane, Svorcan (gitara, vuvuzele) se uglavnom bavi virtuozama, no za razliku od bubnjara (i lokomoive) to od bubnjara i očekujemo. Dodatno, i on ima autoritet i sijede, pa također ima svojstva na prvi pogled slična kung fu učiteljima, ali ima i još nešto: zurlu iliti ‘vuvuzelu’. Tako smo u dva navrata poslušali kraće dionice poznatih hitova odsviranih na zurli, što je posebno zabavno budući je zurla takav tip trubice koji proizvodi zvuk nalik ugazivanju u patku pa je zanimljiv čuti kako bi to patak Dača 
odmumljao Žuti kišobran da tko kojim slučajem ugazi u njega. Jako zabavno. i Pomorac sam majko u reggae stilu: thumbs up. Što se tiče Atomskog, koncert je bio super. Da ne prosipamo patetiku: u redu, nije ih dugo bilo u Zagrebu, no moglo ih se čuti drugdje (kako čujem i čitam o forumima) pa neću ne znam kako naglašavati da je povratnički koncert. Povratnički je po zemljopisnom ključu, ako zanemarimo GPS riječ je o naprosto vrlo dobrom koncertu.
Spomenuo bih predgrupe. Bile su Rubikon i Baltazar. Rubikon je imao težak zadatak grijanja prazne tek otvorene dvorane i još uvijek hladne publike. Također, iako je kronološka dob članova nešto veća riječ je o ipak mladom bandu što se vidjelo iz pomalo neodlučnog nastupa. Muzika nije nešto specijalna, ni vokal (premda za backvokalicu ima budućnosti; preporučio bih da joj barem duplaju vrijeme pa da je čujemo i koji stotinjak sekundi) no imaju angažirane tekstove. E sad, koliko sam mogao čuti zvučalo je zanimljivo, no same konstrukcije riječi i rečenica su nalik ovima ovdje: nešto što bi zanimljivije bilo čitati jer slušati i istovremeno razumjeti je pomalo teško. Možda je do formata kluba – u Boogaloo ljudi tipično dolaze plesati, opuštati se i 
piti pola kile pive po 15 kn – možda ponuđeno bolje odgovara nekom fizički manjem ili kulturno manje mainstream klubu. Kako su nedavno izdali album, mogu jedino zainteresiranima za takve stvari sugerirati guglanje. Meni su kad se sve uzme u obzir bili ok, ali ja sam blagi sudac. Baltazar je u svemu obrnut od Rubikona osim što se ne zove nokibuR: mlađi a iskusniji bend, tek se spremaju izdati album, izgledaju manje srednjostrujaški (‘čupavci’) a puno više zvuče tako, frontmen im je opušteniji; čak je i lightshow bolji a kontingent fanova brojniji: u oba parametra je Rubikon zanemariv, čemu je čini mi se i platio danak. Moguće da ćemo još dosta čuti o njima. A opet, publika je do njih već bila i brojnija i razgibanija i zagrijanija. Sve u svemu su ostavili bolji dojam od prethodnika no sama sekvenca bendova je bila baš izrazita u zlatnom rezu pa može biti da je to samo subjektivan dojam. Kako je Atomsko sklonište bilo baš hiper super, možda je indeks koliko je A.S. ‘bolje’ od Baltazara naprosto retrospektivno postao indeks koliko je Baltazar ‘bolji’ od Rubikona, čisto radi elegancije sortiranja u glavi, radi uočenog nekakvih takvih proporcija pa, mentalne elegancije radi, nesvjesnog glancanja na nekakav 1.618. U svim tim operacijama stalno iskače perspektiva, rast i razvoj za Baltazar.
Super provedena večer. A bome je i potrajalo sve skupa nešto više od tri sata. Možda smo očekivali nešto dulji nastup Atomskog skloništa, no ne možemo reći da su nas zakinuli. Jako dobro.
Izvještaj: Stjepan Mateljan / Foto: Tomislav Muić
